Siva eminencija
Sjedim nasuprot nje. Implozija u prsima. Crna rupa.
Gledam ju kako me promatra, s iskrenim interesom, u pokušaju da vodi razgovor. Želim biti prisutan. Stvarno želim. Ali zatvoren sam iza rešetki ćelije.
Rešetke od živaca. Nisu čvrste. Više kao bakrena žica nego čelične šipke. Lako bi ih bilo savinuti i provući se van. Ali svaki pokušaj, svaki dodir… i tri miliampera struje prostre se kroz tijelo.
Živčani sustav je aktiviran. Strah se diže iz sjene.
Više nisam na vlasti. Izdaja. Puč od dvojice podanika bacio me u zatočeništvo.
Iz te ćelije živčanog sustava, gledam vlastito tijelo u interakciji.
Stoji na vješalima. Omča oko vrata. Propinje se na prste, pokušava udahnuti. Ponekad uspije, izbaci odgovor. Ali nisam ja taj koji govori.
Glava vlada. Barem naizgled.
Drži krunu, ali ne odlučuje. Jer iza nje, iz tame, stoji siva eminencija zvana strah. Šapuće. Usmjerava. I vodi. Ako je glava Theoden, strah je Grima.
A ona i dalje pokušava. Pokušava izvući iz mene spontanost. Razgovor. Kontakt.
Glava to razumije. Želi joj to dati. Ali siva eminencija ima druge planove. Sve to baca u ćeliju do mene.
Grima skenira svaki izraz njenog lica. Svaki uzdah. Traži potvrdu. Prijetnju. Razlog za zatvaranje.
Pa onda šapuće: “Vidiš? Rekao sam ti.”
Glava se pokušava boriti. Mobilizira vojsku misli. Ali one su nezgrapne. Padaju jedna preko druge. Svaka želi van. Ni jedna ne zna kako.
A ona, još uvijek tu. Gleda me. Čeka. Diše.
A ja, iz svoje ćelije, pitam se: Zašto?