Priče bez publike
"Zatvori oči, pronađi sebe, sebe kao dijete. Nebitno koja dob, slika koja ti se prva pojavi. Kakvo je to dijete, opiši mi ga...."
Tako su nekako zvučale posljednje riječi dok sam zatvorenih očiju ugledao malog sebe kako se igra - sam. Četverogodišnji ja, u crnoj kratkoj majici, s trapericama i bijelim tenisicama vrti priču u svojoj glavi, lutajući u bespućima svoje mašte dok se igra... nečega. Tijelo zatvoreno, lice tužno, dijete usamljeno. To malo stvorenje nikad nije imalo klasične interese. Nešto što bi se smatralo dječačkim. Muškim. Nogomet, sport, auti, te stvari smatrao je dosadnim. Umjesto toga, volio je priče! Životinje! Prirodu! Estetiku! Volio je biti u svojoj glavi, igrati se kauboja, dok je lasom od plavog konopa ganjao divlje konje na svom vjernom plavom pastuhu s dva pomoćna kotača. Ili svojim drvenim mačem korio vojske vitezova u potrazi za slavom! Ili vozio bus, kroz pješčanu pustinju, bus - drvenu fosnu, na kraju koje se nalazio stari volan. Ali u toj konkretnoj situaciji, vidio sam ga u svojoj glavi kako sklupčan u čučnju crta nešto po zemljanoj površini. Dok su oko njega nogomet i ganjanje lopte bili ono što se prihvaćalo, voljelo, ono što su otac, brat, stričevi znali kako prihvatiti, oko čega su se povezivali s njegovim bratom. A to malo dijete se izoliralo. Njegovi interesi su samo njegovi. Nitko nema potrebu slušati o njima. Njegove priče su samo u njegovoj glavi, nema publike kojoj ih može ispričati. Njegove igre su usamljene. I dok gledam to, čujem ponovo glas izvana.
"Što je ovom djetetu potrebno? Što mu želiš reći? Kakav kontakt mu želiš dati? Što mu je potrebno?" Odgovor: netko tko će ga vidjeti. Pokazati interes za ono što voli, za način na koji se igra, za riječi koje želi izgovoriti.
Dok to promatram sada, dan nakon završene terapije, pogađa me jako. Činjenica da već tad nisam imao svoj glas. Da je većina mog postojanja bila internalizirana, da sam vrijeme provodio u svojoj glavi, u mašti. Jer je to ono što i danas često radim. Eskapizam, daydreaming. Činjenica da sam smatrao da moji interesi nisu vrijedni pažnje. Jer isto vjerovanje imam i danas. Čak što sam se doveo u situaciju da sam svoje iskrene interese podređivao nekim drugim stvarima. I doveo se u situaciju da ponekad nemam jebenog pojma što to moji interesi uopće jesu. Nemam pojma tko ja jesam. I isto kao i u tom scenariju koji sam odvrtio u glavi (ne znam koliko je autentičan, ali me pogodio neizmjerno), vidim sebe kao odraslu osobu kako i dalje ponavljam iste obrasce. Promatram ljude i njihove interese, strast, potrebu za socijalizacijom, i čeznem za tim da netko skrene pogled i vidi mene kako stojim sa strane. U odraslom tijelu, ali i dalje kao to malo dijete koje ne zna izraziti svoje strasti. Koje će se disocirati i vrtjeti svoj film kad stvari postanu preteške, i kad se osjeti izolirano. Koje će samo čekati da ga netko vidi i kaže: vidim te, vidim pravog tebe! Želim znati još, pričaj mi!