Obris od krede
I'm scared of being okay
'Cause all things change, all things change - Ren
Razmišljam o ovom stihu često u zadnje vrijeme. Gledam svoje obrasce i koliko ih je teško razbiti. I pitam se, trudim li se uopće? Želim li biti bolje? Jer, što ako to okusim? Što ako dosegnem sve što želim biti? A onda to opet izgubim. I ponovno zagrizem u istu gorčinu. Ren ovdje pjeva o brisanju sebe kroz medikamente. Znam koliko je to pasivno, koliko odsijeca bol - odsijeca i puno više od boli. Ali postoji i tiši, podmukliji način brisanja sebe — kad sami povučemo crtu i polako nestanemo u sjenama vlastitih strahova.
Lord Tennyson je u suprotnoj noti završio svoj In Memoriam A.H.H., izjavivši:
"Bolje je bilo voljeti pa izgubiti, nego nikada ne voljeti."
I taj dio rezonira. Bolje je voljeti pa izgubiti, nego nikada ne osjetiti ljubav prema nekom. Pa, Ren, bit će da se Tennyson ne slaže! Ili?? Dio mene, ta prokleta kognicija u glavi mora to izokrenuti. Pa što ako umjesto toga napišemo:
"Bolje je bilo biti voljen pa izgubiti, nego nikada ne osjetiti ljubav."
Jer možda nije stvar u tome da ja volim, već da dopustim sebi da budem voljen. I to je zastrašujuće.
Je li to taj duboki izvor moje rezervacije? Taj nevidljivi zid zbog kojeg odbijam prihvatiti sebe? Odbijam dati dopuštenje da budem autentičan? Da živim bez straha i anksioznosti? Što će se desiti kad me ljudi prihvate? Što će se desiti kad osjetim ljubav. Kad postanem sretan? Postanem voljen! Kad napokon budem okej! Jer, kao što Ren kaže, sve stvari se mijenjaju. I bojim se da će, kad budem napokon voljen...
...ili kad to ponovo izgubim...
sve što ostane od mene biti samo blijedi obris, obris od krede.
Ref: