Dovoljno? Ne znam!
Strah od bivanja povrijeđenim. Koliko je to poznato? Kolika bol proizlazi iz toga? Ne iz povrede koje se bojim, nego iz tog samog prokletog straha. Ironija je u tome što često, bježanjem od interakcija (upravo zbog tog straha) povrjeđujemo sami sebe. A toga nismo ni svjesni. Ovo je, naravno, iz osobnog iskustva. Toga nismo svjesni dok se najednom previše toga ne nakupi. I dok ne shvatimo da smo zatočeni sami na nekom napuštenom otoku. Okruženi slanim morem straha, miljama daleko od nečega za čim vrlo vjerojatno jako čeznemo. Kontaktom. A sve iz straha od neke potencijalne stvarnosti, u kojoj bismo možda bili povrijeđeni. I što onda kad toga postanemo svjesni?
Više me ne boli toliko stvarnost. Nego osjećaj da u njoj ne sudjelujem. Osjećaj da sam iz nje prognan, na taj tihi otok usamljenosti i muka. Otok iz kojeg svaki glas koji dam nestaje u bespućima obale i mora.
Ovo je samo uvod na jedan od zapisa koji su jučer nastali. Ne znam s kojom svrhom...
...ali evo, taj zapis ide ovako:
Postoji koncept u meni koji kaže da ne postojim.
Da samo driftam kroz život. Tijelo je tu - odsječeno od svijesti. A svijest je negdje.
Postoji taj strah da ne postoji ništa zanimljivo u meni.
Moji interesi su nerazrađeni, ili nisu u poravnanju s autentičnim ja.
Moje znanje je neadekvatno, moji stavovi - upitni.
Prolazeći čitav život kroz strah, izolirao sam se od onoga što ljude čini toliko predivnima kad su zajedno.
U samoći, teško je razviti dinamiku dijeljenih interesa.
Automatski, moja sposobnost vođenja razgovora srozava se na mizeran level.
Postavlja se pitanje, tko sam ja? Zašto sam sam?
Odgovor je još jedno pitanje:
Zašto bi itko htio u svom društvu dijete u tridesetima?
Jer to je ono što jesam. Ili?
Zašto mislim da me to čini djetetom?
Sve što mogu biti je - ja. Ja u svojoj autentičnosti.
A neznanje - ono može biti moć.
Ako ne bježim od njega.
Sad kad razmišljam o tome, mogu vidjeti kako neznanje može biti njegovatelj zdravog ega. Možda.
Ako iz tog neznanja ne izlazim strahom.
Jer ako mogu biti autentičan u svom neznanju...
Ne pretvarati se da stvari znam ili razumijem.
Ne bježati od njega...
Onda sve što ostaje je biti ja.
Biti prisutan.
Slušati.
Iskazivati interes - ako je stvarno tu.
Dovoditi zaključke.
Razvijati stavove.
Postavljati pitanja.
Strah i dalje postoji.
Jer kako objasniti nekome zašto sam takav kakav jesam?
Kako objasniti zašto - u njihovim očima - djelujem toliko sjebano?
Kako objasniti zašto moja iskustva ne postoje?
Ali ako to stavimo na stranu,
na sekundu...
I vratimo se onom: sve što ostaje je biti ja!
Biti prisutan.
Slušati.
Iskazivati interes - ako je stvarno tu.
Dovoditi zaključke.
Razvijati stavove.
Postavljati pitanja.
Je li to dovoljno?
Ne znam.