Feniks/Vrana
I
Ja nisam odraz tvojih ograničenja!
Ogorčen pas na uzici slobode!
Ideja izopačenog mira što vrišti na zidu!
Bijeg tvojih neuspjeha, rob posesivne mode.
Nisam birokrat, ni činovnik,
poslušni vojnik u tuđem ritmu,
preslika tebe i svega što nisi,
dok žališ sve ono što htio si biti.
Pa od mene gradiš još jednog u nizu,
jadnika tihog, bez vlastitog glasa,
marionetu društva prožetu strahom,
uzornog dječaka s depresivnom manom.
Od čovjeka kreirao si preplašeni oprez
koji mećavu šalje na iskru u sebi
prije no što postane razulareni požar
što guta pred sobom sve što diše!
Ne bi li bilo divno da se proširi,
kaos plamena da proguta i tebe,
i vrućinu slobode da širimo dalje,
da iz pepela kaosa dižemo se
poput feniksa, jedan po jedan!
II
Sjedim na praznoj sferi, čuvam oprez pod jezikom,
ne hranim ga strahom već je oprez zaigran.
Moja vatra ne stvara mitove, ne stvara fenikse,
ona rađa vranu, garavu od pepela,
vranu koja ne obećava uskrsnuće novog,
nego let starog, prigušenog, krešti i pamti.
Ja nisam odraz tvojih ograničenja!
Ne, ja sam vrana koja ti kljuca tjeme,
vlat po vlat, krade ti kosu, kljuca živac,
krade misao, grebe mir, razara san!
S vatrom u sebi, u preletu krešti
gromoglasni vjesnik prkosa i slobode.