Među drvećem
Danas sam se našao među drvećem.
U moru ljudi koji prolaze, ono mi daje snagu.
Postoji mir u njima, snaga i staloženost,
gracioznost i stas dok se viju u nebo.
Sličniji sam njima nego slučajnom prolazniku.
Miran promatrač ljudske nasumičnosti.
Svjedok ljepote, ali i crnila odnosa.
Očevidac požude, ekstaze, srama i bijega.
I zapitam se, jer kako ne bih:
vidim li ja to u njima
ili preslikavam sebe?
Dok oni žive slobodno,
ja otiskujem svoje korijenje.
Potiskujem požudu, ekstazu i sram,
ali ne i bijeg.
Bijeg je sve što ostaje.
Prođem pogledom drveće.
Je li tako i njima?
Žele li i ona osloboditi svoje korijenje,
protegnuti ga u noge, prohodati, osloboditi se?
No dok moj izbor postoji,
ona su zatočena.
Zatočena svojom prirodom,
dok me moja oslobađa.
Zatvorenici granica vlastite slobode,
dok je moja sloboda zatvorenik mene.
Promatram njihove grane
kako se račvaju i dižu uvis.
Jedna rađa drugu
poput misli mog uma,
gdje svaka, nedovršena, rađa iduću misao.
Rađa ju prije nego što dosegne vrhunac.
Biva prekinuta čvorištem nove.
I dok se krošnje mog društva,
promatranog drveća,
zelene u svojoj ljepoti,
lišće krošnje mog uma je žuto i suho.
Na momente mokro.
Trulo lišće pada oko mene,
ostavljajući me praznog,
bez ideja, bez osobnosti.
Dok ne ostanem ogoljenih grana misli.
Prazna krošnja.
Prazno drvo.
Depresija.
Pa nikne novi pupoljak.
Novi cvijet.
Novi list.
Novo čvorište ideja.
Grana nedovršene misli.
Novi prostor za slobodu.
Ideja mogućnosti.
Potencijal za radost.
I eto, na trenutak,
krošnja se zeleni, vrvi životom.
Nikad dovršenim, ali ipak.
Dok se ne digne vjetar
i krene zanositi granu u granu,
slabu misao u slabu misao.
Pa se pod zanosom vjetra međusobno krše.
Pucaju grane. Padaju.
A samo najdeblje ostaju čitave.
Ne grane, već debla.
One koje ne nose list.
Sve ostalo, slomljeno,
visi s krošnje.
Vrišti u boli,
ali je i dalje tu,
pa nije,
pa opet je.
Takav je rezultat zanosa vjetra,
vrtloga grana i misli.
Anksioznosti.
I dok sjedim tako među drvećem,
uistinu se vidim kao jedan od njih.
Njihove grane se zelene.
Moje ne.
Ali grane su samo misli,
produkt življenja.
Zelene se jer crpe snagu,
crpe svrhu iz korijena.
Ne zbog samih sebe.
Pa pomičem pogled na vlastito korijenje.
Na vlastito tijelo.
Senzacije.
Na svoje ja.
Možda je vrijeme da ga poslušam.
Što mu je potrebno?
Možda je vrijeme da ga pokrenem.
Pa će se, vjerojatno, i krošnje onda zeleniti.