Divlji dječak
Što želim?? Nisam sposoban osjetiti se trenutačno. Zagrađujem se, gradim se od raspada, jer raspad će značiti samoću. Vidim derište kako provire iz dubina mog bića. Moja maska je jako dobro razrađena. Maska ljubavi, uslužnosti i žrtve. Davat ću sebe da ti budeš dobro. Što god je potrebno, tu je. Pa zato, što ti treba?? Povremeno proviranje tog derišta rezultira pokušajem zauzimanja za vlastite potrebe. Ali je to toliko šlampavo odrađeno da povrjeđuje, da okida osobu s druge strane. A ako je ona okinuta, u mom sustavu javljaju se alarmi. Osjećam ih kako odzvanjaju kako paraliziraju tijelo. Jesam li napravio grešku?? Je li ovo tren u kojem me osoba s druge strane napokon vidi? Je li ovo tren u kojem me počinje prezirati, u kojem se vraća moja samoća?? Što meni treba?
Danas smo šetali parkom. Vani je bilo hladno, sivo, mokro i blatno. Jedno veliko drvo slomilo se na pola, kao da ga je okinuo grom, ali groma nije bilo. Jesam li i ja prelomljen? Povremeno pokoja osoba prolazi parkom, ali za mene je park prazan. Prazan je jer praznina je ono što je u meni. Čuje se graktanje vrana, vrana koje stoje na vrhovima stabala. Promatram ih kao vjesnike svoje osobnosti. Hvata me jeza. Pa najednom druga ptica. Galebovi, kaže ona. Gledamo ih kako lete u krugovima, lete i čekaju da im se ostatak društva priključi. A kroz to, naleti vrana koje razbijaju formu. Lete unakrsno, probijaju se kroz njih i grakću. Ta slika ostaje u meni. Ta slika je dio mene. Danas sjedim sam i puštam vrane da se probijaju kroz mene, da se probijaju i razbijaju formu. A onda, onda vidim da i proizlaze iz mene, ja sam taj koji ih usmjeruje. Danas sam sam, divlji dječak, uplašen, kontroliran strahom, a strah ga čini opasnim. Dječak koji sjedi sam u pustoši parka dok vrane kruže oko njega, i prolaze kroz njegovu bit, jednako divlje, jednako uplašene i jednako defenzivne kao i on sam.
Što ja želim?? Što mi je potrebno??