"Nisam u redu"
I
Ja postojim kad nisi u redu.
Ne zato što to želim.
Ne zato što me to veseli.
Već zato što tad znam voljeti.
Kad vidim tvoju patnju,
moram ju popraviti.
Pitam se:
je li to zato što se tad osjećam stvarnim?
Ili jer tada vidiš moju vrijednost?
Ili pak...
zato što je to oblik ljubavi koji tražim
čitav život.
Je li to ono što priželjkujem?
Da me netko vidi?
Da me netko spasi?
II
Pa eto me. Tu sam.
Daj mi svoju patnju.
Prelij ju u mene.
Ja ću je nositi.
Dopusti mi da te spasim.
Jer to je ljubav... zar ne?
Zar ne??
III
Kad nisi u redu,
ja ne postojim.
Gubim se
u potrebi da budem voljen.
Gubim se
u pokušaju da te spasim.
A kad si spašena...
moja svrha nestaje.
Nestajem i ja.
Jer nikad nisam ni postojao.
Nikad me nisi upoznala.
Sve što ostaje:
prazna ljuska.
Ljuska koja nema što dati.
IV
Kad nisi u redu,
ja se gubim.
Gušiš moje "nisam u redu" svojim.
Zaboravljam vlastite patnje,
uronjen u tvoje.
Ne dopuštam ti
da vidiš moju bol.
A onda,
kad ti postaneš dobro,
kad tvoje "nisam u redu"
skine se s mog vrata,
kad prestane gušiti moje...
Moje se uzdiže.
Kao plima.
I sve što ostaje:
"nisam u redu".
Previše.
Previše tebi.
Previše meni.
Pa polako nestajem.
Gasim se.
Odlazim prije nego odeš ti.
V
Odlazim
u unutarnje svjetove.
Distanciram se od tebe.
Spašavam te
od vlastite boli.
Spašavam te
od potrebe da me spasiš.
I tu...
tu se razilazimo.
A ja se i dalje pitam,
godinama nakon:
Kako je tvoje "nisam u redu"?
Jesam li te mogao
još malo spasiti?
Jesam li mogao
još malo gušiti?
Još malo voljeti?
Još malo nestajati?